Od velike je medicinske važnosti mjerenje tjelesne temperature. Razlog je taj što su mnoge bolesti popraćene karakterističnim promjenama tjelesne temperature. Isto tako, tijek određenih bolesti može se pratiti mjerenjem tjelesne temperature, a liječnik može procijeniti učinkovitost početog liječenja. Vrućica je najčešći oblik patološkog (povezanog s bolestima) povišenja tjelesne temperature.

U osnovi je istina da izmjerena tjelesna temperatura uvijek ovisi o tome gdje se mjeri. Stoga, suprotno uvriježenome mišljenju, ne postoji jednostavna "normalna temperatura". Nadalje, tjelesna temperatura zdrave osobe varirat će ovisno o aktivnosti i dobu dana. Pri rektalnom mjerenju temperature, večernja je temperatura veća za čak 0,5 °C što se smatra fiziološkim. Tjelesna temperatura je obično povišena nakon tjelesne aktivnosti.

Grubo govoreći, razlikuje se temperatura jezgre od površine, pri čemu se površinska temperatura mjeri na površini kože i to je pomiješna temperatura tjelesne jezgre i temperature okoline. Temperatura jezgre mjeri se umetanjem termometra u tjelesnu šupljinu koji daje temperaturu sluznog tkiva.

U osnovi se mora razlikovati tehnička točnost samog termometra i klinička točnosti pri mjerenju temperature. Prvi se određuje pod idealiziranim uvjetima kako bi se zajamčila kvaliteta instrumenta, uzimajući u obzir odgovarajuće tehničke standarde. Točnost od + 0,1 °C može se smatrati najnovijim dostignućem za termometre visoke kvalitete.

Korisnik NE SMIJE miješati tehničku točnost s točnošću u uporabi. Već opisane temperature ljudskog tijela, ovise o mjestu mjerenja i vremenu, posljedica su fizioloških uzroka, a ne kvara termometra. Pravilnim nanošenjem termometra preciznost mjerenja može se znatno povećati (slijedite upute za uporabu!)

Najpouzdanija temperatura jezgre dobiva se umetanjem termometra u rektum (rektalno mjerenje). To je mjerenje točno i ima malo raspršenja u rezultatima. Normalni raspon je oko 36,6 °C do 38 °C.

Oralno mjerenje može biti  bukalno (u obrazu) ili sublingvalno mjerenje (ispod jezika). Oba mjerenja odstupaju od rektalno izmjerene temperature za približno 0,3 °C do 0,8 °C.

Jedine vrste mjerenja tjelesne temperature koje se klinički koriste u praksi su pazušno mjerenje (aksijalno mjerenje) i mjerenje na preponama (ingvinalno mjerenje). U oba je slučaja odgovarajući ud pritisnut na tijelo kako bi se smanjio utjecaj temperature okoline. Međutim, to je uspješno samo u ograničenoj mjeri, a nedostatak je što je vrijeme mjerenja dugo. U odraslih je aksilarno mjerenje niže od rektalnog za približno 0,5 °C do 1,5 °C.

U dojenčadi je razlika pazušne od rektalne mjerne vrijednosti mnogo manja.

Infracrveni termometri za uši mjere infracrvenu energiju zračenu iz bubnjića i okolnog tkiva; beskontaktni termometar za čelo mjeri infracrvenu energiju koja zrači iz čela. Ta se energija skuplja kroz leću i pretvara u ispravnu temperaturnu vrijednost.